Skorašnje ubistvo koje se desilo u Banjoj Luci, u kome su glavni akteri momak i djevojka od 19 godina (ubice) i čovijek koji ima novca (žrtva), veoma mi liči na domaću verziju Bonnie&Clyde. O detaljima ovog kriminalnog djela uopšte neću da govorim, to prepuštam policiji i novinarima. Mene zanimaju drugi aspekti tog slučaja.

Sav taj događaj podsjeća me na neki jeftin film. Možda smo suviše počeli da se poistovjećujemo sa onim što gledamo na televizij??? U prilog tome ide istraživanje medija koje su napravila dva profesora iz Amerike, Rivs i Nes (Reevs & Ness). Oni su došli do zaključka da ma koliko bili svjesni da je ono što gledamo fikcija mi reagujemo kao da se ono što gledamo stvarno dešava. Za nas je televizija dio svakodnevnice, poput jela pića i spavanja. Djeci današnjice to je način bježanja od monotonije, lak put da život učinimo zanimljivijim. Moć medija sve više jača, a proporcionalno s tim ne ide i razvoj naših mozgova u smijeru odupiranja navali te nove stvarnost. Vremenom to postaje isto, izjednačava se ono što gledamo zavaljeni u fotelje i ono što živimo.

Znaš, Roćko, lagano odmičemo od prvog posta. Raste kao nada, kao more, kao bol, kao pokret, kao zora, kao dete, kao krv, kao želja…
Nas dvoje moramo paziti da ispitujući stvarnost, objašnjavajući stvarnost, stvarajući stvarnost, ne zapostavimo čovjekovu potrebu za iracionalnim. Mi nismo naučnici, pa da samo istražujemo, opisujemo i objašnjavamo. Trebalo bi malo i da predviđamo!

Eto, ja, crna ptica zloslutnica, predviđam (ali ne proričem) da će slučajeva kao što je ovaj sa dva protraćena i jednim izgubljenim životom i kod nas biti sve više. Televizija je kreator svijesti pojedinca. Njen osnovni zadatak je sve manje informisanje, zabavljanje i edukacija, a sve više razmišljanje umjesto pojedinca i nuđenje gotovih obrazaca ponašanja.

Zloćka