Pomalo nevjerovatna vijest koju sam danas pročitao u Glasu Srpske. Čovjek jednostavno nestao, pošto su na KBC-u utvrdili da mu ne treba više od prve pomoći. U slučaju da neko doživi moždani udar, pa makar to bio i blaži, zar ne bi trebalo da se više povede računa o njemu. Moždani udar je oboljenje kod kojeg strada i tijelo i čula, a često i um. Simptomi koji se mogu očekivati su gubitak vida, koordinacije, govora, ravnoteže. Nije li čudno što se nije pretpostavilo da je čovijek koji doživi tako nešto, naročito ako je još u šoku nakon saobraćajne nezgode, prilično dezorjentisan?

Aljkavost doktora me plaši. Jako. Toliko da mi je najveći strah u životu da budem bolestan. I ne vjerujem uopšte da nema stručnih ljudi, naprotiv, mislim da sjajno izlaze na kraj sa hordama ljudi koji žele zdravlje, a pritom jedu pola kg slanine na tašte ujutro. Plaši me neorganizovanost i generalna apatija koja vlada u našim bolničkim ustanovama. Ta situacija u kombinaciji sa velikom nebrigom političara o jednom takvom sistemu čini situaciju skoro apsurdnom.

Isto tako, sticajem okolnosti, bio sam u posjeti u nekoliko bolnica van Banjaluke. Uvijek me dočekalo čistije, prijatnije i na kraju organizovanije okruženje. Stručnost je možda bila i lošija, ali institucije su bile jače. Zašto?

Roćko