Pročitala sam na Brlaub blogu članak o tome kako preduzeća u Hrvatskoj sve više pribjegavaju psihoanalizi potencijalnih zaposlenika.To me prilično zaintrigiralo, obzirom da to postaje trend i kod nas.

U idealnom svijetu prilikom zapošljavanja sasvim bi bila dovoljna provjera kvalifikovanosti za određeno radno mjesto. Navikli smo da kod nas to ne igra važnu ulogu, jer je mnogo bitnije imati uticajne  prijatelje ili elegantno popunjen novčanik. Ova treća kategorija, kreiranje psihološkog profila prilikom zapošljavanja, samo je još jedna od novotarija koje će otežati mladom čovjeku da dođe do željenog radnog mjesta.

Po mom mišljenu, poslodavac ima puno pravo da se interesuje za obrazovanje, za prosjek ocjena tokom studija, za radno iskustvo, za postignute uspjehe, nagrade i priznanja. Znači, inteligencija je sfera po kojoj može da vršlja, u koju može da sumnja, na osnovu koje može da donosi sudove. Stoga mi je opravdano adekvatno testiranje  inteligencije prilikom zapošljavanja, jer na taj način poslodavac stiče utisak o sposobnosti adaptacije (prilagođavanja), sposobnosti učenja, sposobnosti korišćenja starog iskustva u novim situacijama i slično.

Neopravdano mi je psihotestiranje, odnosno, kreiranje psihograma ličnosti pri zapošljavanju. To mi je pretjerano zadiranje u sferu privatnog. Da li neko ima pravo dešifrovati sistem crta nečije ličnosti da bi odredio da li će neki posao obavljati dobro, savjesno. Mislim da je to beskrupulozno iskorištavanje nauke zarad stvaranja Alfa Radne Snage. Ukoliko osoba A posjeduje fantastična znanja, kvalifikovana je za određeno radno mjesto, da li to znači da će osoba B, kod koje je pri naučnoj analizi utvrđeno  da ima visoko razvijen faktor težnje za dominacijom i faktor ega, imati prednost kod poslodavca?

Sve ovo mi mnogo liči na Hakslijeve priče. “Toliko i toliko jedinki, takvog i takvog kvaliteta”, reče Foster.

Lagano se krećemo ka svjetskoj perionici mozgova.

Zloćka