Monthly Archive for September, 2007

Page 2 of 6

Umjetnost Mirjane Karanović

karanovic_1.jpg

Nakon filma Grbavica, u kojem je glumila u ratu slilovanu muslimanku Esmu, Mirjana Karanović je prihvatila ulogu majke mladog Albanca u norveškom filmu Miruš.

Mirjanu smatram odličnom glumicom. Posjeduje i izgled i seksipil i priprostost i jačinu i mnogo drugih atributa koji joj omogućavaju bezbroj glumačkih transformacija. U svakom filmu u kojem sam je gledala osjećala sam da odživi svoju ulogu, i kao pokondirena direktorica, i kao autostoperka, i kao doktorica. Dobro je glumila i u Grbavici. Ali je sarađivala sa lošim ljudima koji koriste govor mržnje jer je to ono što je danas djelotvorno. U stvarnom životu djeluje više naivna nego glupa. Ali po mom mišljenju ona je proračunata. Namjerno izaziva bijes javnosti, pa im se onda ruga, naziva šovinistima, primitivcima, neukim laprdavcima. Za sve koji kažu nešto protiv nje ona ima odgovor: “Oni su kao prdež. Smrde, ali ih najmanji povjetarac raznese i više se i ne sjećate da ih je bilo.” Publicitet je uvijek dobrodošao. Neka se priča, pa makar i negativno. Članak u novinama u kojem jedna Beograđanka žali bombardovani Beograd nije neka senzacija. Ali članak u kojem ta ista Beograđanka žali bombardovano Sarajevo je senzacija. Vijest da jedna poznata Beograđanka prima nagradu u Beogradu je samo još jedna vijest iz kulture. Ali vijest da ta ista Beograđanka prima nagradu u Prištini - spektakl! Sama Mirjana kaže: “Mene su uvijek više zanimali ljudi nego nacije i narodi. Smatrala sam da je šutnja kada je zlo aktivno zapravo podržavanje tog zla.” Stoga je nešutnja bosanskohercegovačke rediteljice Jasmile Žbanić prilikom dodjele Zlatnog medvjeda na 56. Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu zapravo pohvalna? To je glas dobra, ne podržavanje zla?? To je licemjerstvo zarad popularnosti.

Vjerujem da će dobro igrati Albanku Havu. Mirjana je fantastična u ulogama balkanske majke. Šteta je što se ponovo odlučila da na već isproban način jača svoju popularnost. Iako se Grbavica nije prikazivala u srbijanskim kinima zasigurno ju je većina gledala - a to je ono što se traži, to je ono što donosi novoac, slavu. Koga briga je li te vole, koga briga što te nazivaju antisrpkinjom, koga je briga za nacionalnost i slične mitove? Mit je slikovita, fantastična priča o shvatanju svijeta. Stvarnost je drugačija.

Kada je u pitanju novac, onda je svako iste vjere. (Volter)

Zloćka

Ugrožena prava zidova

kastel zidovi

Nekome će biti smiješno, nekome žalosno.

Pored Kastela, na zapadnoj strani kod artiljerijske kasarne, već duže vrijeme stoji ovo upozorenje.

Zloćka

Ništa nije nemoguće

Puma

Da li slučajno ili namjerno, ali grafički dizajner Puminog bilborda ponovo je ujedinio velike rivale, braću Adolfa i Rudolfa Daslera (Dassler).

Adolf i Rudolf su dvadesetih godina prošlog vijeka radili skupa u očevoj tvornici obuće. Međutim krajem četrdesetih zbog političkih nesuglasica zauvijek su se razišli. Adolf je osnovao Adidas, a Rudolf Pumu. Iako su su postojali pokušaji da se ponovo ujedine, do saradnje nikada nije došlo.

Šetajući gradom ugledala sam ovaj bilbord, i dok mu nisam sasvim prišla mislila sam da je u pitajnu Adidas. Zbog čega?

Adidas ima veoma upečatljiv logo. Još od 1949. godine tri linije postale su dio dizajna svakog njihovog proizvoda. Ovaj zaštitni znak kreirao je sam osnivač, Adi Dasler. Želio je da ovaj simbol bude odmah prepoznatljiv na obući sportista koje je sponzorisao. To je posebno naglasio sloganom “Brend sa tri trake”.

Sa dizajnerske perspektive svaki adidasov logo je jednostavan, odiše čistoćom, pouzdanjem i izražava vođstvo. Iako je pretrpio nekoliko izmjena zadržao je ono što je od početka činilo njegovu srž, i to ga upravo čini prepoznatljivim u svakom vremenu.

Upravo te tri linije vidjela sam kako se izdvajaju na majici momka u pokretu. Sumnje nije bilo do momenta kada sam u donjem desnom uglu vidjela Pumin logo. Pošto je trenutno glavni Adidasov slogan “Impossible is Nothing” (Ništa nije nemoguće) ovakav odgovor od strane Puminih marketinških stručnjaka je pomalo razumljiv.

Zloćka

“Elit model luk”

logo elite model look

Prebacujući kanale, više iz navike nego što sam se nadao da ću naći nešto zanimljivo na televiziji, zaustavih se na kanalu PinkBH. Na njemu prizor od desetak djevojaka, obučenih u crne kupaće kostime, koje su se muvale u nekom predvorju hotela. To što sam vidio nije mi imalo puno smisla. Kadar se međutim promjeni na jacuzzi u kome je jedna od djevojaka smješkajući uživala dok joj je momak obučen u bijelo vodenim mlazom masirao butine, a ostatak isto obučenih djevojaka je vježbao na spravama za fitnes. Uh, opet neka vulgarna reklama, pomislih! Presjek i sljedeći kadar! Paf! Isto obučene skakuću po krevetu, jedne se izležavaju i maze dušeke, dok druge od zanosa jednostavno ne znaju šta ih je snašlo. Sve to u sobičku hotela. Kraj reklame je obilježio logo i vraćanje slike na dvoranu u kojoj se održavao finalni izbor za Elit Look BIH.

Sljedeća stavka u programu je bilo predstavljanje djevojaka. Izlazile su jedna po jedna. Jedna mlađa nego druga. Prosjek godina im je bio 14. Naglo mi je prestalo biti svejedno!

Uzeću za primjer, sličnu manifestaciju koja se provodi na potpuno drugačiji način. Tako u Njemačkoj, Heidi Klum ima svoj reality show “Njemačka traži supermodel” u kome učestvuju djevojke u starosti od 17 do 25, radeći sa priznatim stilistima, snimajući probne reklame ili učeći kako se ponašati na sceni?. Serija je doživjela uspjeh i sad će biti snimana i treća sezona. Broj prijavljenih djevojaka je ~12000 po sezoni. Nije imala nikakvih vulgarnih scena, ni nekih problema zbog samog izbora djevojaka.

Zašto se onda u BIH dozvoljava izbor djevojaka koje imaju 14 , koje se zbog sponzora moraju smiješiti iz jacuzzija ili kreveta po sobama, noseći skoro pa ništa? Zašto sponzor želi pokazati svojim potencijalnim klijentima četrnaestogodišnjakinje? Gdje je granica u društvu, kad se dječiji izbori počnu nazivati glamuroznim događajima, obećavajući slavu i prestiž na svjetskim modnim listama?

Portugalski pisac Žoze de Sousa Saramago, koji je 1998. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, u svojoj knjizi Godina smrti Pikarda Reiša (1984) dao je svoj komentar o dječijim izborima za miss: „Peti konkurs dječije ljepote, pola stranice sa slikama male djece, potpuno golišave, vide im se guze, hrane se mliječnim brašnom, neka od te dječice postaće zločinci, skitnice i prostitutke, čim su tako izložena, u nježnom dobu, pogledima proste svjetine koja nema ni trunke poštovanja prema nevinosti,…“

Roćko

Bob Dylan nas čita!

Poruka od mog prijatelja Dylana :)

Bob Dylan preporučuje

Odličan viral :)

Roćko