Archive for the 'Društvo' Category

Kinezi gaje povrće u južnoj Srbiji

Well, vijest je više nego ironična. Kinezima se isplati dati 600e za iznamljivanje, a naš seljak nije bio u stanju da od toga živi?

pwned nacija :(

Žitorađa — U selu Dobrič kod Žitorađe Kinezi su zakupili 6,5 hektara plodnog zemljišta, gde uzgajaju domaće i kinesko egzotičo povrće, kaže nadzornik plastenika Li Vitijan

Na imanju u Dobriču je zaposleno oko 20 Kineza (foto: blic.rs)
Na imanju u Dobriču je zaposleno oko 20 Kineza (foto: blic.rs)
Vitijan je rekao da za uzgajanje povrća u plastenicima primenjuju sistem kakav se do sada nije primenjivao na jugu Srbije. “Ovde je zemlja plodnija nego u Kini, a povrće je izuzetnog kvaliteta jer je zemljište kvalitetno”, kazao je Vitijan.

Kako je rekao, na ovom području je u proteklih godinu dana podignuto oko pedeset plastenika, u dužini od 15 do 200 metara. Berba povrća traje tokom cele godine, a kako navodi, osim domaćeg povrća, uspevaju kineski kupus, zelene i žute lubenice, ljubičaste paprike, razne salate i začinsko bilje.

Vitijan smatra da se od poljoprivrede može veoma dobro živeti, naročito u ovom delu Srbije, i da nema problema sa plasmanom povrća na tržište. “Proizvedeno povrće se proda na pijacama u centralnoj Srbiji i na Kosovu, a u planu je i proširenje tržišta”, naveo je Li Vitijan.

Kinezi su iznajmili zemlju od meštana koji ne mogu da je obrađuju, a za koju moraju redovno da plaćaju porez. Sada je situacija sasvim drugačija jer, kako kažu meštani, od 600 evra za hektar zemlje, na godinu dana, oni imaju da plate porez i da žive od tog novca.

Na imanju u Dobriču je zaposleno oko 20 Kineza, koji žive u selu u iznajmljenim kućama. Zemlju su zakupili na deset godina, a kako navodi Li Vitijan, planiraju da zakupe još veću površinu i produže period zakupa, kao i da zaposle još oko 30 radnika.

Preuzeto sa B92

Roćko

Post na Tržišnom rješenju o VR-u

Nevjerovatno dobar post, na inače surovo-sjajnom blogu Tržišno rješenje.

Kakav bi uticaj svega toga bio “na privredu”? Ne znam, naravno, ali slutim da bi postojeća “industrija uživanja i zabave” (turizam, sport, filmovi, restorani) potpuno izumrla - zašto putovati avionom na Tajland kad možeš da učitaš “Virtual Thailand” DVD? A, ako niko nigde ne putuje, onda šta će ti avioni i automobili? Eto rešenja i za globalno zagrevanje.

Više na Tržišnom rješenju

Roćko

Apple Human Interface Guidelines - kome prodajemo?

mysterybox

Čim je Apple u priči, stvar se polarizuje. To je stvar brenda i neću lamentirati koliko i šta mi se dopada kod njih. Hoću samo nešto da istaknem - korisnika i upustvo kako napraviti program za iPhone. Neke rečenice tamo me s vremena na vrijeme pronađu i pokažu mi koliko je duboko utisnuta jednostavnost jednog prilično komplikovanog procesa - procesa stvaranja proizvoda.

U tom procesu korisnik često izvisi. Našu uslugu ili proizvod smo u stanju analizirati danima, zamišljati ovo ili ono, određivati budžete, istraživati kvalitativno ili kvantitativno, slušati inžinjere, slušati finansije, slušati marketing, slušati marketinšku agenciju, sastančiti i na kraju user experience izvisi. Hiljade sati rada, koji na kraju ništa ne znače, ako korisnik nema pojma kako nešto koristiti, upotrebiti ili prepoznati kao novu vrijednost za njega.

Kako on prepoznaje da je nešto korisno ili vrijedno?

Apple je to fino objasnio u svom priručniku za programere i iz kojeg ću izvući sljedeće pasuse:

Prepoznajte da, kao neko ko razvija aplikaciju ili radi kao dizajner interfejsa, imate veću količinu znanja i više poznajete svoju aplikaciju nego što će korisnik ikada imati. I iako ćete iskoristiti to znanje da odaberete za korisnika najbolje default postavke ili odlučite koji će biti najbolji način prezentacije informacije, morate zapamtiti da ne dizajnirate program za sebe. Ne dizajnirate aplikaciju radi svojih potreba ili svojih načina korišćenja iste, već za vaše (potencijalne) korisnike.

Korisnik već ima mentalni model koji opisuje zadatak koji je postavljen prema aplikaciji. Model se stvara kroz kombinaciju iskustava iz života, iskustva sa drugim softverom i sa kompjuterima uopšteno. Npr. korisnici imaju iskustva pišući i šaljući pisma i većina ljudi je koristila neku email aplikaciju za pisanje i slanje emajla. Bazirajući se na ovom - korisnik ima konceptualni model te operacije koja uključuje određena očekivanja, kao što je mogućnost stvaranja novog pisma, biranja kome je upućeno i na kraju slanje pisma. Aplikacija koja ne prati ovaj korisnikov mentalni model i koja ne ispunjava bar neku od korisničkih očekivanja biće teška ili čak neprijatna za korišćenje. To je zato što takva aplikacija nameće nepoznati konceptualni model na svoje korisnike umjesto da gradi na znanju i iskustvu koji korisnici već imaju.

Logično zar ne?

Bez puno objašnjavanja su saželi bit 21 vijeka - sve je dostupno i sve je već probano - sve je već negdje naučeno i za sve imamo mentalne slike (hvala vizuelnim medijima) i čitava priča oko doživljaja korisnika se gradi na prepoznavanju ovog obrasca i njegovom eventualnom poboljšanju.

Nije korisnik glup. On već sve zna.

Roćko

Pismo iz 1984. Pjongjang, Sjeverna Koreja.

Jedva sam otvorio oči. Noć je bila napornija nego inače, jer nakon cjelodnevnog veličanja našeg vođe, jedva sam se dokopao postelje. Srušila me valjda težina nepravde USA imperijalista, koji žele toliko zla ljudima, a pogotovo nama.

Uz vođstvo i milost Kim Jong Ila, smo uspjeli da se odupremo i stvorimo moćnu vojsku koja će atomskim oružjem napokon pokazati svijetu našu veličinu!

Već odmalena, u školi, uz pomoć Ministarstva za istinu, učimo kako da pero iskoristimo kao oštricu mača i time doprinesemo borbi istine protiv imperijalista!

Mi se nećemo dati! Naše atomske bombe mogu srušiti USA kad god to mi poželimo!

Spasićemo i otvorićemo oči svim ljudima ovog svijeta, kad te imperijalističke svinje napokon dobiju ono što su zaslužili - okus atomskih raketa i čizmu našeg vojnika!

Živio naš vođa T…D….Kim Jong Il!

Nije lako biti Roćko u Sjevernoj Koreji, idem još malo zatvoriti oči.

A u snu…

Bucko i Nataša Bekvalac

Današnja pričica je o Bucku.
Bucko je mjesečni časopis za djecu, a u prilogu možete vidjeti jednu njegovu rubriku - nacrtajte Natašu Bekvalac.
I tu se ova priča završava, jer je svaki dalji komentar suvišan.