Na poslu je najgore kada se odrasli ponašaju kao djeca, a kod kuće zaborave nevinost. Tako nastaju mnogi oksimoroni kao lukava dječurlija, ozbiljna igra i slično.
Posebno je opasno kada ovu igru započinju šefovi. Glatko zalizane kose unazad, sa najboljim osmijehom na usnama, sa smjelim kombinacijama smeđih cipela i crnog kaiša, košulje kratkih rukava i kravate, pristojno pozdrave u prolazu, pitaju za zdravlje i slično, a onda uđu u svoje velike kancelarije i pošalju ti svađalački e-mail kao kukavičje jaje koje treba da se izleže u Inboxu. Već u sljedećem momentu žurno napuštaju kancelariju ostavljajući jedino mogućnost stiskanja dugmenceta Replay.
Njihova nevolja, ili, bolje rečeno, moja nevolja kao njihovog prinudnog suigrača, je to što vječito jure, život provode u automobilu, ljuti što su zbog posla nedovoljno sa familijom. Ironija u tome je što se zapravo oni rijetko viđaju da sjede i misle, ili da nešto rade. Možda baš zato kod nas još dugo neće da zaživi politika otvorenih vrata. Proćiće mnogo vremena dok ne budemo imali organizacije bez unutrašnjih zidova i radna mjesta bez gomile papira i registratora po stolu iza kojih se lako može skrivati nerad.
I tako, mlađi uče od starijih, u nasljedstvo im bivaju ostavljeni kompleksi, cake za zabušavanje i desetak mudrih savjeta kako organizovati ostatak svijeta oko predstave sopstvene superiornosti i nadmoći.
Zloćka
Loading ...
